Stepenica više

Suosjećanje, dobronamjernost, milost, praštanje, sloboda, nježnost, briga za drugoga, kreacija, kreativnost, život, poštivanje, razumijevanje, povjerenje, odanost, strpljenje, mir, dobrota, zaštita, pomaganje, dječja nevinost, iskrenost, radost, nada, sreća, prijateljstvo, osmijeh, Isus, Bog, biljke, životinje, kamenje, voda, hrana, zrak, atom, molekula, planeta Zemlja, sunce, kiša... sve što potiče dobrobit i razvoj, učenje i stvaranje, što podupire život i dostojanstvo, a suprotno od osuđivanja, mržnje, destrukcije, iskorištavanja, ubijanja, laži, nemara, prijevare, straha, prisile... Ako sam što izostavila, slobodno se nadovežite pa ću nadopisati.

Kada sumnjaš, kada važeš, kada si nesiguran i slab, kad padneš i izgubiš nadu, sve okrene se oko svoje osi i više ne znaš tko je u igri, a tko nije. Sumnjaš u ljude oko sebe, u najdraže svoje, a zašto....? Ti dobro znaš što je to kušnja i nećeš joj dozvoliti da poljulja tvoje mostove što si marljivo gradila niti da izgubiš tlo pod nogama, jer taj si put sama izabrala i krčila. Put prema svjetlu nije lagan, treba se moći smiješiti kad boli, treba bit bezbrižan u strahu, treba vjerovati kad sve se ruši, jer nadu.... nju treba uvijek zadržati. Bolje sutra s tobom ili bez tebe, sa mnom ili bez mene, bit će kako mora bit, al samo znaj da je ljubav vječna i da nju nitko nikad neće ugasiti.

Često se, kad se govori o ljubavi, misli na ljubav između partnera, prijateljskoj ili roditeljskoj ljubavi, no ljubav je ipak malo širi pojam od toga. Ljubav se osjeća u bivanju, u tišini, u radosti pa i tuzi i žalosti. Osjeća se prema svemu živome što diše, prema ljudima i životinjama, čak i prema biljkama. Ljubav je također i poštivanje svačijeg života i slobode. Ona je razumijevanje bitka, težnji, potreba i osjećaja svega što biva, čak i ovog planeta. Ona je zahvalnost i nada, utjeha i snaga, život i mir. Ona je sve što zapravo znamo, a ne razumijemo u potpunosti. Zašto je to tako, zašto je nismo u svakom trenutku svjesni? Zašto nam je tako teško bivati u njoj i pružati ju nesebično? Zašto ju pokušavamo ograničiti, dati joj značenje manje nego što zapravo je? Je li to ljudska sebičnost i samodopadnost koja joj priječi slobodno strujanje energetskim kanalima? Često si mislim koliko je ogromna ta ljubav i pokušavam shvatiti sam izvor nje, tek tada vidim koliko sam malena i nedostojna,...

Živimo kako biramo, sve je u našim rukama. Kako si želimo tako i svemir piše naše puteve, naša raskršća di opet biramo. Svaki odabir piše priču koja može završiti sretno ili razočarenjem. Svaki je izbor ujedno i prilika za napredak. Ponekad trebamo biti i malo hrabri za neke odluke, a to znači da vjerujemo u taj put kojim idemo. Nekad smo i kukavice, jer izabiremo olakotne okolnosti koje su ne nužno i dobar odabir. Dobra je stvar da nam svemir uvijek daje nekoliko odabira, a životnu priču pišemo mi sami. Mi sami nesvjesno svojim odabirima određujemo razinu napretka naše duše. Stoga birajte dobro i mudro i ne bojite se ponekad izaći iz svog komfora, jer nekad baš trnovitiji putevi u konačnici vode do nečeg još boljeg. Nekad samo treba vjerovati.

Postoji nekoliko misaonih kanala kojima smo izloženi: vlastite misli , istina u nama ( Božji glas ), savjest (glas našeg Anđela čuvara) i kanal lašca ( glas Sotone ). Svakodnevno svjesno i nesvjesno filtriramo svoje misli i oblikujemo sami sebe, svoju dušu. Dan nam je izbor (slobodna volja) kojim biramo hoćemo li nahraniti dobrog ili lošeg vuka u sebi. Vlastitim mislima oblikujemo svoje težnje i želje, istinu u nama duša prepoznaje, a savjest nas pokušava na vrijeme korigirati i zaštititi od loših misli. Duša, odnosno čovjek je odraz onoga što misli pa je i njegovo ponašanje katkad predvidljivo. Mi ne možemo vidjeti, osjetiti niti čuti nečije misli osim ako nisu na neki način objelodanjene (izgovorene, zapisane), pa tako ne možemo najčešće ni utjecati na nečije mišljenje a kamoli na nečije ponašanje. Stoga me uopće ne čudi što na svijetu ima toliko nepravdi i zla učinjenih ljudskom rukom. Slobodna volja se iskorištava u neplemenite svrhe, savjest se negira, istina zatomljuje, a zlo opr...

Ljubav je svjetlo kojemu težimo, koja zaustavlja svaki otrov u srcu i otvara oči, liječi i čisti dušu. Ona je predivna zarazna energija koja daje smisao životu. Ona je ta koja razumije umjesto da osuđuje... pruža ruku u nevolji, topi svaku tvrdokornost te ulijeva nježnost. Ona je ta koja podiže pale, tješi usamljene, štiti nemoćne, hrani gladne i oblači gole... uči, osnažuje, potiče i vodi izgubljene... podiže mrtve iz pepela i spašava potonule... ona je ta koja vraća nadu i osmjehe na lica... ispunjava srca milošću... stoga upali to svjetlo u sebi i budi ljubav! ...jer ljubav je put.

To su oni kojima je ljubav sredstvo koje mora poboljšati njihov život na neki način. Tu je da ispuni njihove potrebe za nježnošću, ugledom, seksom, emotivnom pa i financijskom podrškom. Ako većinu ne ispuni, odma traže drugu ljubav. Njihova je ljubav uvjetovana spomenutim uvjetima, inače ne uzvraćaju istom ili joj okreću leđa. Drugim riječima, njihova je ljubav na prodaju, a oni su trgovci. Ako niste znali, ljubav ima cijenu! To je nažalost, današnje poimanje ljubavi. Pretvorili smo se u trgovce u svakom smislu. Ljubav ne treba razumjeti, samo ju treba pokazati. (Paulo Coelho) Dokle god tražimo i očekujemo ljubav od drugoga/drugih, a ne tražimo ju unutar sebe za njih, nismo shvatili ljubav! Love is never outside ourselves; Love is within us. (Louise Hay)

Ljudi vole zakone, ljudi vole red, ljudi vole da se mogu prikačiti za nešto što im je netko drugi rekao da je istina i u stanju su sebe podrediti i oblikovati se prema toj istini da ona zaista i postane njihova istina. Na ovaj način čovjek nije čovjek nego rob ili još bolje robot ili repetitor. Najbolja obrana od toga da ne postaneš rob/robot/repetitor tuđih ideja i pojmova jest da budeš skeptičan, da preispituješ sve s čim dolaziš u doticaj, da sve uzimaš sa zadrškom ili znanstveni izraz za to " teorijom " dok ne nađeš/dobiješ svojevrsnu potvrdu ili suprotno od tog. Čak i onda kad je servirana teorija već potvrđena praksom. Zašto? Uvijek postoji mogućnost da je teorija dokazana krivim metodama i pretpostavkama i samim time samu sebe " lažno " potvrdila tj. zakamuflirala se u " trenutnu " istinu. Na taj način rušiš laži oko sebe i gradiš se u istini. Na taj način otvaraš sebe za nove ideje, za nova iskustva, za otkrivanje novih spoznaja i samim time omoguć...

Biti dobar je teško. Ljudi te shvaćaju pre olako i zdravo za gotovo. Nisi zanimljiv ako si dobar. Dapače, meta si za ismijavanje, prijevaru, iskorištavanje. Trudiš se unatoč svemu i dalje ostati na putu i sve se više pitaš čemu uopće taj trud? Ima li smisla? Ima li ikakvog smisla, kad ostaneš prazan, bez osjećaja, jer su odbačeni i bačeni u ništa. Teško ih je povratiti. Čak i ako to uspiješ uz nečiju pomoć, taj netko će vjerojatno izgorjeti putem i odustati, jer si pretežak samome sebi a kamoli drugome. Ne isplati se biti dobar. Koja je uopće cijena? Ima li je? Ne možeš više živjeti za sebe, ne znaš kako pa tražiš nekoga za koga ćeš. Ranjen si, a rane nikako da zacijele. Tužna priča. Ako ne nađeš nikog, život će ti biti puko životarenje, bez osjećaja. Ah ta takozvana sudbina, tko ju piše ako ne ti i zašto baš tako, na taj način? Zatomljenost. Ravnina. Besmisao. Jedino što još možeš osjetiti jest toplina Sunca... a kažu i Sunce je podivljalo i sprema nam svima nešto. Možda je i ono shva...

Postoji samo čovjek. Nesavršen. Pun mana i rana koje vuče sa sobom. Sve što želi je osloboditi se tih okova. Dokle god ne prihvatimo svoju i nečiju nesavršenost, razdjeljivati ćemo se. Skloni smo osuđivanju drugoga, bez da pokušamo razumjeti njegovu pozadinu. Skloni smo sebe gledati superiornijima od drugih, ne shvaćajući da smo svi slični. Razlike postoje ne da bi se razdjeljivali, nadmetali, dokazivali nego upotpunjavali i zajedno rasli. Bitnija nam je moć nego opće dobro? Vrtjet ćemo se ukrug kao mačka o rep dokle god ne shvatimo gdje leži naša sila i snaga. Ne ona razorna i destruktivna, već ona iscijeljujuća, obnavljajuća, oslobađajuća, stvaralačka. Rađate djecu da bi ostavili nekakav "legacy". Što to točno ostavljate svojoj djeci? Čime ih to hranite? Što ih to učite? Kako da tlače druge i uživaju u otetom? Kako da podmiću " nogu " drugome? Kako da iskorištavaju drugoga? Častite se samo prozvanom sposobnošću? Smatrate se blagoslovljenima? Što kad bi vam netko r...

Dječak je imao nesreću na skateboardu i ležeći u krevetu odjednom počinje imati viziju o Isusu, raju i svom preminulom ocu.

Odakle ona uopće dolazi? Da li je to plod naše mašte ili ipak odnekud dolaze te vizije. Mišljenja sam da to dolazi od naše povezanosti s Bogom, tj. naša duša je povezana s Njime, a mi sa našom dušom. Sad promislite koliko smo napredovali kao civilizacija u zadnjih 20ak godina. Napredovali smo u tehnologiji, znanosti... no što je sa duhovnim? Čini mi se da se to često zanemaruje, ili se nema vremena za to, jer smo svi u nekakvoj utakmici s vremenom za egzistencijom. Ni ne čudi me zapravo to. Razumijem. Iako bih voljela da što više ljudi može maštati i ostvarivati se na taj način kroz ideje koje provode u stvarnost, mi se zakidamo po tom pitanju i k tome nas i društvo još dodatno ograničava. Možda je to ta sloboda o kojoj neki govore tj. pišu. Iz iskustva znam da inspiraciju ne možeš forsirati. Možeš joj se prepustiti i potaknuti ju, no ukoliko nosiš nekakav duhovni ili emotivni teret, teško će se ta inspiracija probiti. Nekad ovlada i suša. I to mi je dobro poznata faza. Katkad se malo ...

Usudila bih se reči da su ljudi zaraženi ovim virusom. Iz sebičnosti raste želja za još više novaca, iz sebičnosti se narušavaju i raspadaju prijateljstva i veze, ratuje se iz sebičnih razloga, svađaju se iz sebičnosti. Svašta loše proizlazi iz tog virusa. Traži se neka sebična sreća i ispunjenje, a ne kuži se da pravo ispunjenje i sreća dolazi iz davanja. Zamislite biti u vezi s nekim, a oboje imaju neke svoje sebične razloge zašto je u toj vezi. Najčešće je to iz gledišta što mi to druga osoba pruža i daje (dok mi daje dovoljno ja ju/ga volim), umjesto što to ja dajem i pružam toj osobi (tu treba bit razuman). I onda se svađaju i raziđu jer, nije bilo dovoljno intime, nije bilo dovoljno maženja, nije bilo ovo ono.... kužite uzorak. Sebičnost! Uzmite za primjer ratove, ratuje se radi " tuđih " resursa, jer se ne mogu dogovoriti. Iz sebičnosti se želi i prisvaja tuđe. Sebičnost čini od nas da imamo preveliko mišljenje o sebi i onda se bezrazložno veličamo i uzdižemo. Iz sebič...

Ako ne gledaš drugoga kroz prizmu ljubavi kao što gledaš na sebe, nisi savladao ljubav niti si spoznao sebe. Kad gledaš kroz ljubav ti ne tražiš ništa od druge osobe, ti bivaš, ne zahtijevaš i ne inzistiraš na promjenama, ti prihvaćaš. Poštuješ tuđe vrijeme za promjenom kao što to sebi daješ i kao što poštuješ svoje vrijeme. Ti poznaješ drugog kao što poznaješ sebe. Ne sudiš nego razumiješ. Poštuješ njegov/njezin hram kao svoj. Ti ne vidiš drugoga, ti vidiš sebe u drugome. Kad voliš drugoga, ti voliš sebe. Vas dvoje ste jedno. Izvor božanske ljubavi. Ovo je teško postići osobama koje same ne prebivaju u svome hramu, u svojoj nutrini. Zdrav ljubavni odnos može se postići samo harmonijom i međusobnim rezoniranjem na istoj frekvenciji. Što je veći disbalans, odnos je vjerojatno turbulentan, najčešće energetski nepovoljan za oboje.

Akiane Kramarik , sada već odrasla djevojka, koja je sa samo tri godine počela imati vizije i snove o raju i Isusu, sa četiri počela crtati, sa šest je počela slikati, a sa samo osam godina je naslikala ovaj portret Isusa. Sa devetnaest godina ponovila je Isusov portret. Da priča bude još zanimljivija, pogledala sam film "Heaven is for real" (Raj zaista postoji) prema istinitom događaju o trogodišnjem dječaku (Colton Burpo) koji je tijekom operacije također se susreo s Isusom i imao viziju raja, te je u filmu potvrdio ovu sliku da je to On, bez ikakvog prethodnog doticaja sa Akiane. Slika je bila ukradena, a kako je portret spašen pogledajte u priloženom videu.

Jeli uopće moguće ne voljeti sebe? Istina je da prvo moraš sebe voljeti da bi mogao voljeti drugoga. Što to zapravo znači? Pokušati ću to objasniti kroz interakciju s drugim. Kada " volimo ", osjećamo onaj lijepi i ugodan osjećaj, taj osjećaj smo mi. Mi smo ta ljubav, a pružajući ju drugome ju ujedno i " sebi " pružamo. Na neki način, i sebe volimo kroz drugoga. Također, kada se ljutimo na nekoga, od koga npr. " očekujemo " ljubav, jer taj osjećaj iz nekog razloga u tom trenutku, po nekoj našoj percepciji, u nama izostaje, ljutimo se zapravo na sebe same. Pitanje je, zašto izostaje? Zašto ne možemo osjetiti samog sebe u drugome? Shvaćate li isprepletenost, tj. kompleksnost toga, tu interakciju? Što se onda događa kada nas ta naša " vlastita " ljubav povrijedi? Da se razumijemo, govorimo o povezanosti s drugom osobom, bilo to prijateljstvo ili ljubavna veza ili neki drugi oblik povezanosti. To može imati dva značenja: drugi loše postupa sa ili pr...

Nešto mi se u zadnje vrijeme mota po glavi ova činjenica. I zaista mogu zaključiti da živimo u dualnoj stvarnosti. Pokušavam već dugi niz godina shvatiti kako isplivati u toj dualnosti kao pobjednik. Što znači biti pobjednik? To neka si svatko individualno sam za sebe odgovori, što za njega/nju znači pobjeda nad ovom stvarnošću. Koje su to dualnosti? Npr. muško/žensko, dobro/loše, pravedno/nepravedno, dan/noć, svjetlo/tama, lijevo/desno, zemlja/nebo, pakao/raj, duhovno/materijalno, ljubav/mržnja itd. Ovo su one jasno shvatljive dualnosti, no primijetite da su međusobno povezane i da se međusobno nadopunjuju. To znači da jedno ne isključuje drugo. Ono što bi mi trebali pri tom razlučiti jest da ih povezuje balans. Tako je i sa svakim momentom koji doživljavamo. Svaka odluka koju donesemo stavljena je prethodno u našim mislima na vagu. Što će prevagnuti, to je na nama. Ono što meni nekako ima smisla je da se baš u tom balansnom stanju događa mir, život i rast. Trebamo li se onda ponašati...

... ljubav jednostavno je . Ne možeš zapovjediti nekome da voli. Onda to nije ljubav, nego iznuda stvorena iz prisile. Svi smo mi stvoreni iz ljubavi, ona je zapisana u našem duhu, u našem srcu. No, mnogi su to zaboravili i s vremenom ju prestali tražiti unutar sebe. Zamijenili smo ju s nečim što ima cijenu, što se prodaje. Možda smo se i razočarali u njoj i prestali u nju vjerovati, ne shvaćajući da smo na taj način prestali vjerovati u sebe. Pitam se, što bi se to trebalo dogoditi da bi se ponovo prisjetili?