Stepenica više

Kada sumnjaš, kada važeš, kada si nesiguran i slab, kad padneš i izgubiš nadu, sve okrene se oko svoje osi i više ne znaš tko je u igri, a tko nije. Sumnjaš u ljude oko sebe, u najdraže svoje, a zašto....? Ti dobro znaš što je to kušnja i nećeš joj dozvoliti da poljulja tvoje mostove što si marljivo gradila niti da izgubiš tlo pod nogama, jer taj si put sama izabrala i krčila. Put prema svjetlu nije lagan, treba se moći smiješiti kad boli, treba bit bezbrižan u strahu, treba vjerovati kad sve se ruši, jer nadu.... nju treba uvijek zadržati. Bolje sutra s tobom ili bez tebe, sa mnom ili bez mene, bit će kako mora bit, al samo znaj da je ljubav vječna i da nju nitko nikad neće ugasiti.

Često se, kad se govori o ljubavi, misli na ljubav između partnera, prijateljskoj ili roditeljskoj ljubavi, no ljubav je ipak malo širi pojam od toga. Ljubav se osjeća u bivanju, u tišini, u radosti pa i tuzi i žalosti. Osjeća se prema svemu živome što diše, prema ljudima i životinjama, čak i prema biljkama. Ljubav je također i poštivanje svačijeg života i slobode. Ona je razumijevanje bitka, težnji, potreba i osjećaja svega što biva, čak i ovog planeta. Ona je zahvalnost i nada, utjeha i snaga, život i mir. Ona je sve što zapravo znamo, a ne razumijemo u potpunosti. Zašto je to tako, zašto je nismo u svakom trenutku svjesni? Zašto nam je tako teško bivati u njoj i pružati ju nesebično? Zašto ju pokušavamo ograničiti, dati joj značenje manje nego što zapravo je? Je li to ljudska sebičnost i samodopadnost koja joj priječi slobodno strujanje energetskim kanalima? Često si mislim koliko je ogromna ta ljubav i pokušavam shvatiti sam izvor nje, tek tada vidim koliko sam malena i nedostojna,...

Živimo kako biramo, sve je u našim rukama. Kako si želimo tako i svemir piše naše puteve, naša raskršća di opet biramo. Svaki odabir piše priču koja može završiti sretno ili razočarenjem. Svaki je izbor ujedno i prilika za napredak. Ponekad trebamo biti i malo hrabri za neke odluke, a to znači da vjerujemo u taj put kojim idemo. Nekad smo i kukavice, jer izabiremo olakotne okolnosti koje su ne nužno i dobar odabir. Dobra je stvar da nam svemir uvijek daje nekoliko odabira, a životnu priču pišemo mi sami. Mi sami nesvjesno svojim odabirima određujemo razinu napretka naše duše. Stoga birajte dobro i mudro i ne bojite se ponekad izaći iz svog komfora, jer nekad baš trnovitiji putevi u konačnici vode do nečeg još boljeg. Nekad samo treba vjerovati.

Postoji nekoliko misaonih kanala kojima smo izloženi: vlastite misli , istina u nama ( Božji glas ), savjest (glas našeg Anđela čuvara) i kanal lašca ( glas Sotone ). Svakodnevno svjesno i nesvjesno filtriramo svoje misli i oblikujemo sami sebe, svoju dušu. Dan nam je izbor (slobodna volja) kojim biramo hoćemo li nahraniti dobrog ili lošeg vuka u sebi. Vlastitim mislima oblikujemo svoje težnje i želje, istinu u nama duša prepoznaje, a savjest nas pokušava na vrijeme korigirati i zaštititi od loših misli. Duša, odnosno čovjek je odraz onoga što misli pa je i njegovo ponašanje katkad predvidljivo. Mi ne možemo vidjeti, osjetiti niti čuti nečije misli osim ako nisu na neki način objelodanjene (izgovorene, zapisane), pa tako ne možemo najčešće ni utjecati na nečije mišljenje a kamoli na nečije ponašanje. Stoga me uopće ne čudi što na svijetu ima toliko nepravdi i zla učinjenih ljudskom rukom. Slobodna volja se iskorištava u neplemenite svrhe, savjest se negira, istina zatomljuje, a zlo opr...

Ljubav je svjetlo kojemu težimo, koja zaustavlja svaki otrov u srcu i otvara oči, liječi i čisti dušu. Ona je predivna zarazna energija koja daje smisao životu. Ona je ta koja razumije umjesto da osuđuje... pruža ruku u nevolji, topi svaku tvrdokornost te ulijeva nježnost. Ona je ta koja podiže pale, tješi usamljene, štiti nemoćne, hrani gladne i oblači gole... uči, osnažuje, potiče i vodi izgubljene... podiže mrtve iz pepela i spašava potonule... ona je ta koja vraća nadu i osmjehe na lica... ispunjava srca milošću... stoga upali to svjetlo u sebi i budi ljubav! ...jer ljubav je put.

To su oni kojima je ljubav sredstvo koje mora poboljšati njihov život na neki način. Tu je da ispuni njihove potrebe za nježnošću, ugledom, seksom, emotivnom pa i financijskom podrškom. Ako većinu ne ispuni, odma traže drugu ljubav. Njihova je ljubav uvjetovana spomenutim uvjetima, inače ne uzvraćaju istom ili joj okreću leđa. Drugim riječima, njihova je ljubav na prodaju, a oni su trgovci. Ako niste znali, ljubav ima cijenu! To je nažalost, današnje poimanje ljubavi. Pretvorili smo se u trgovce u svakom smislu. Ljubav ne treba razumjeti, samo ju treba pokazati. (Paulo Coelho) Dokle god tražimo i očekujemo ljubav od drugoga/drugih, a ne tražimo ju unutar sebe za njih, nismo shvatili ljubav! Love is never outside ourselves; Love is within us. (Louise Hay)

Ljudi vole zakone, ljudi vole red, ljudi vole da se mogu prikačiti za nešto što im je netko drugi rekao da je istina i u stanju su sebe podrediti i oblikovati se prema toj istini da ona zaista i postane njihova istina. Na ovaj način čovjek nije čovjek nego rob ili još bolje robot ili repetitor. Najbolja obrana od toga da ne postaneš rob/robot/repetitor tuđih ideja i pojmova jest da budeš skeptičan, da preispituješ sve s čim dolaziš u doticaj, da sve uzimaš sa zadrškom ili znanstveni izraz za to " teorijom " dok ne nađeš/dobiješ svojevrsnu potvrdu ili suprotno od tog. Čak i onda kad je servirana teorija već potvrđena praksom. Zašto? Uvijek postoji mogućnost da je teorija dokazana krivim metodama i pretpostavkama i samim time samu sebe " lažno " potvrdila tj. zakamuflirala se u " trenutnu " istinu. Na taj način rušiš laži oko sebe i gradiš se u istini. Na taj način otvaraš sebe za nove ideje, za nova iskustva, za otkrivanje novih spoznaja i samim time omoguć...

Biti dobar je teško. Ljudi te shvaćaju pre olako i zdravo za gotovo. Nisi zanimljiv ako si dobar. Dapače, meta si za ismijavanje, prijevaru, iskorištavanje. Trudiš se unatoč svemu i dalje ostati na putu i sve se više pitaš čemu uopće taj trud? Ima li smisla? Ima li ikakvog smisla, kad ostaneš prazan, bez osjećaja, jer su odbačeni i bačeni u ništa. Teško ih je povratiti. Čak i ako to uspiješ uz nečiju pomoć, taj netko će vjerojatno izgorjeti putem i odustati, jer si pretežak samome sebi a kamoli drugome. Ne isplati se biti dobar. Koja je uopće cijena? Ima li je? Ne možeš više živjeti za sebe, ne znaš kako pa tražiš nekoga za koga ćeš. Ranjen si, a rane nikako da zacijele. Tužna priča. Ako ne nađeš nikog, život će ti biti puko životarenje, bez osjećaja. Ah ta takozvana sudbina, tko ju piše ako ne ti i zašto baš tako, na taj način? Zatomljenost. Ravnina. Besmisao. Jedino što još možeš osjetiti jest toplina Sunca... a kažu i Sunce je podivljalo i sprema nam svima nešto. Možda je i ono shva...

Postoji samo čovjek. Nesavršen. Pun mana i rana koje vuče sa sobom. Sve što želi je osloboditi se tih okova. Dokle god ne prihvatimo svoju i nečiju nesavršenost, razdjeljivati ćemo se. Skloni smo osuđivanju drugoga, bez da pokušamo razumjeti njegovu pozadinu. Skloni smo sebe gledati superiornijima od drugih, ne shvaćajući da smo svi slični. Razlike postoje ne da bi se razdjeljivali, nadmetali, dokazivali nego upotpunjavali i zajedno rasli. Bitnija nam je moć nego opće dobro? Vrtjet ćemo se ukrug kao mačka o rep dokle god ne shvatimo gdje leži naša sila i snaga. Ne ona razorna i destruktivna, već ona iscijeljujuća, obnavljajuća, oslobađajuća, stvaralačka. Rađate djecu da bi ostavili nekakav "legacy". Što to točno ostavljate svojoj djeci? Čime ih to hranite? Što ih to učite? Kako da tlače druge i uživaju u otetom? Kako da podmiću " nogu " drugome? Kako da iskorištavaju drugoga? Častite se samo prozvanom sposobnošću? Smatrate se blagoslovljenima? Što kad bi vam netko r...