Iluzija "dobre osobe"

Živimo u svijetu koji sav "emocionalni teret" stavlja na leđa povrijeđenoga. Oni koji su pretrpjeli nepravdu moraju je prihvatiti, naučiti živjeti s njom, potisnuti bol, "raditi na sebi", otpustiti tuđi teret, biti "prisilno sretni", dok prouzročitelji te iste boli okolo šetaju potpuno mirni i imuni na posljedice svojih djela. U tome im uvelike pomaže izvrnuta verzija moderne pop-psihologije. Prouzročitelji se redovito skrivaju iza fraza o "čuvanju vlastitog mira" i "postavljanju zdravih granica" kako bi u potpunosti izbjegli odgovornost za vlastite postupke. Nanijeti nekome emotivnu bol bez trunke suosjećanja nije nikakav rad na sebi, to je krajnja emocionalna zakinutost, nezrelost i okrutnost. Voljeti sebe i stavljati sebe na prvo mjesto ne daje nikome pravo da iza sebe ostavlja ljudske ruševine, a zatim te iste ljude optužuje da su "toksični", "posesivni" ili "labilni" samo kako bi sačuvao vlastiti lažni integritet. Emocionalna zrelost ne očituje se u održavanju usiljene pozitive na štetu drugoga, nego u hrabrosti da se suočiš s povredama za koje si sam odgovoran. Najlakše je izabrati liniju manjeg otpora, zatvoriti oči na nečiju bol, okrenuti glavu u drugu stranu, napraviti distancu, otići iz odnosa i uvjeriti sebe da si dobra i odgovorna osoba koja samo "štiti svoje granice". Vrhunac te iluzije nastupa u trenutku kada svoj bijeg proglasiš plemenitim činom. Uvjeriš sebe da si toj osobi učinio dobro djelo time što si otišao, da je puštaš kako bi netko drugi mogao izliječiti rane koje si joj sam zadao. To više nije samo izbjegavanje odgovornosti; to je cinično preuzimanje uloge spasitelja u priči u kojoj si zapravo bio rušitelj. To je čisti bezobrazluk i kukavičluk. Realnost je da si sebična osoba koja drugoj strani odbija pružiti podršku, poštovanje i minimalnu ljudskost, razarajući pritom njezino dostojanstvo. Svatko od nas jest odgovoran za svoje unutarnje stanje, ali nitko nije i ne smije biti odgovoran za tuđe loše ponašanje. Povrijeđenoj osobi ne trebaju jeftini savjeti o opraštanju i "radu na sebi". Ne treba joj lažna utjeha koja od nje traži da bude "iznad toga". Ono što joj treba jest istina. Istina koja stvari vraća na njihovo pravo mjesto i oslobađa je okova nepravde, jer oslobođenje ne dolazi iz opraštanja onome tko se nije ni pokajao, nego iz spoznaje da od rušitelja više nema što tražiti.