Odgovornost za nečiju bol

Istina je da smo svi odgovorni za nečiju bol ako smo bili njezin uzrok. Ako nekoga boli ono što smo učinili, to ne znači da je ta osoba preosjetljiva, labilna ili slaba. I to definitivno ne znači da "to nije naš problem". Dapače, problem je usko vezan za onoga tko je tu bol prouzročio. Nitko ne osjeća bol zato što to bira, niti zato što to radi sam sebi. Bol se ne bira. Ona se rađa iz niza čimbenika: iz osjećaja koje gajimo prema nekome, iz povrijeđenog dostojanstva i iz jednostavne činjenice da smo ljudi koji osjećaju, a ne roboti - jer mehanika njezina nastanka leži u bliskosti koju smo dijelili. Odgovornost za vlastite postupke ne prestaje u trenutku kada nama postane neprijatno gledati tuđu tugu. Ostaviti osobu da se sama nosi s boli koju smo joj nanijeli, izbjegavanjem, ignoriranjem i podizanjem zida pod krinkom "postavljanja granica" ili zadržavanja vlastitog mira, nije ništa drugo nego emocionalno napuštanje i emocionalno zanemarivanje. To nije briga o sebi, nego ozbiljna emotivna zakinutost i zatvaranje očiju pred vlastitim djelima. Ako se uhvatite u ovome, to je ozbiljna "crvena zastavica" iliti "red flag" da trebate duboko preispitati sebe i svoje postupke. A ako ste vi oni koji traže objašnjenje, odgovornost ili uspostavu narušene bliskosti, to vas ne čini "ludima", opsesivnima niti psihološkim pacijentima. To vas čini ljudima koji odbijaju sudjelovati u iluziji da je šteta nastala sama od sebe.