Stepenica više

Živimo u svijetu koji sav " emocionalni teret " stavlja na leđa povrijeđenoga. Oni koji su pretrpjeli nepravdu moraju je prihvatiti, naučiti živjeti s njom, potisnuti bol, " raditi na sebi ", otpustiti tuđi teret, biti " prisilno sretni ", dok prouzročitelji te iste boli okolo šetaju potpuno mirni i imuni na posljedice svojih djela. U tome im uvelike pomaže izvrnuta verzija moderne pop-psihologije. Prouzročitelji se redovito skrivaju iza fraza o " čuvanju vlastitog mira " i " postavljanju zdravih granica " kako bi u potpunosti izbjegli odgovornost za vlastite postupke. Nanijeti nekome emotivnu bol bez trunke suosjećanja nije nikakav rad na sebi, to je krajnja emocionalna zakinutost, nezrelost i okrutnost. Voljeti sebe i stavljati sebe na prvo mjesto ne daje nikome pravo da iza sebe ostavlja ljudske ruševine, a zatim te iste ljude optužuje da su " toksični ", " posesivni " ili " labilni " samo kako bi sačuva...

Istina je da smo svi odgovorni za nečiju bol ako smo bili njezin uzrok. Ako nekoga boli ono što smo učinili, to ne znači da je ta osoba preosjetljiva, labilna ili slaba. I to definitivno ne znači da " to nije naš problem ". Dapače, problem je usko vezan za onoga tko je tu bol prouzročio. Nitko ne osjeća bol zato što to bira, niti zato što to radi sam sebi. Bol se ne bira. Ona se rađa iz niza čimbenika: iz osjećaja koje gajimo prema nekome, iz povrijeđenog dostojanstva i iz jednostavne činjenice da smo ljudi koji osjećaju, a ne roboti - jer mehanika njezina nastanka leži u bliskosti koju smo dijelili. Odgovornost za vlastite postupke ne prestaje u trenutku kada nama postane neprijatno gledati tuđu tugu. Ostaviti osobu da se sama nosi s boli koju smo joj nanijeli, izbjegavanjem, ignoriranjem i podizanjem zida pod krinkom " postavljanja granica " ili zadržavanja vlastitog mira, nije ništa drugo nego emocionalno napuštanje i emocionalno zanemarivanje . To nije briga o...

Buđenje započinje onim trenom kada se konačno usudimo sebe pogledati u ogledalo. Kad se probudimo, vidimo sve. Tada pada iluzija da smo mi netko i nešto bolji od drugih, jer shvatimo i vidimo da smo svi isti. Nema više stranaca, samo poznatih lica oko nas. Pojednostavljena verzija: Buđenje započinje onim trenom kada se konačno usudimo sebe pogledati u ogledalo. Kad se probudimo, počinjemo vidjeti svijet onakav kakav jest. Vidimo ljude kakvi jesu, kakvi su bili i kakvi mogu postati. Vidimo njihove unutarnje borbe, njihove slabosti, vrline, vrijednosti i potencijale. Tada pada iluzija da smo mi netko i nešto bolji od drugih, jer shvatimo da smo svi, na svoj način, nesavršeni ljudi u procesu rasta. Nema više stranaca, samo poznatih lica oko nas.

Često sam čula suprotnu izjavu. To nije istina. To što nekad izostane reakcija ne znači da loše ponašanje nije bilo prepoznato. To znači da su odlučili zadržati svoj mir. Dobri ljudi obično imaju jaku intuiciju, njihovo tijelo, točnije crijeva, odma prepoznaju nelagodu. Ono što im se u tom trenutku dešava, jest to da im se upalio alarm, najčešće ostanu zatečeni ponašanjem, jer nije u skladu s njihovim kodom ponašanja i odnošenja prema ljudima i možda ne razumiju odma motiv lošeg ponašanja. Dok to u sebi procesuiraju, prođe trenutak predviđen za reakciju. Zapamte dobro taj trenutak i situaciju i nastave mirno dalje. Kad imaju vremena, vraćaju se tomu i detaljno preispituju i analiziraju situaciju. Važu i stavljaju jednu komponentu slagalice na svoje mjesto. No, ujedno ostave prostor za nove slagalice. Daju toj ili tim osobama novu šansu, do trenutka kad ima je dosta ili do kad se loše osobe same ne povuku od njih. Ono što ih tada najviše boli, jest činjenica da nisu napravili ništa loše...

Ljudi zapravo bježe od svog srca i biraju liniju manjeg otpora. Srce traži ranjivost, suočavanje s vlastitim greškama, poniznost i nošenje s boli kada to treba. Cijena jest velika, ali bježanje od svog srca je bježanje od samoga sebe. Lakše se okititi sebičnošću, ponosom i egom nego biti čovjeku čovjek i ostati svome srcu vjeran. Ne samo da se odriču svoga srca nego i svjesno time ubijaju ljubav u sebi, odabiru hladnoću, distancu i nepravdu. Što sam starija sve manje nalazim ljude bez maske. Čak i tamo gdje uvidim da ima nečega vrijednog s vremenom se i taj netko zarazi ovom pošasti koja vlada svijetom. Stavljaju se na glavu "ružičaste" ili "crne" naočale po potrebi kako se ne bi morali suočiti sa bolnom ili oslobađajućom istinom. Malo tko zapliva oceanom, svi se više drže plićaka, a kako ono kažu gdje svi tu i mali Mujo.

...u odnosima s ljudima često naletimo na "sustav" koji jednostavno ima grešku na svojoj strani i odbija ažuriranje.

Današnja psihologija je puna hladnokrvnog sranja, jer izostavlja prave ljudske vrijednosti s ciljem kako bi mogli opravdati svoju struku i od ranjenih ljudi sebi praviti pacijente. Činjenica je da ljudi znaju biti govna. Umijeće je danas ostati i psihički i emotivno stabilan. Ljudi koji govore da su im drugi krivi za njihovo stanje, to znači da su ih drugi duboko povrijedili i bacili u to stanje nemira. Svi mi griješimo, svi smo mi ljudi, no nažalost ima puno emotivno zakinutih ljudi koji se odnose prema drugima kako ne bi trebali. Ja više takve krivim nego ove koji su postali nestabilni. Također, vjerujem da se ljudi oporavljaju, transformiraju, mijenjaju dok god imaju snage i razloga za to. Takvi ljudi nikako ne bi trebali biti ostavljeni sami, jer očajnički trebaju svijetlu točku u životu. A ljudi nikako da shvate koju moć imaju. Kako mogu skršiti nekoga, isto tako mogu nekoga i podići. Stvar je samo koliko je tko čovjek. Je, dok su ljudi u lošem stanju to može biti iscrpljujuće za ...

Ljepota življenja nije u tome da iza sebe ostavljamo ljudske ruševine, nego da budemo razlog zašto netko još uvijek vjeruje u ljudsku dobrotu i u ljude.

Kada si otkrio puno, a okružen si s ljudima koji su tek na putu prokuživanja. I pitaš se kako je moguće da čak i to rade krivo, da ne shvaćaju principe uzroka i posljedica. Da se vode nekakvim ustaljenim metodama koje samo još više hrane njihovu sebičnost. Da nisu u stanju raspoznati dualnu prirodu svoje namjere. I onda ti takvi budu još jedan razlog zašto sve manje vjeruješ u ljude.